orfizam (prema Orfej).
1. Religijsko-filozofska struja u antičkoj Grčkoj; nazvana prema Orfeju, kojega su smatrali svojim osnivačem. Orfizam je došao u Grčku u VII. st. pr. Kr., vjerojatno iz Tracije i Makedonije, a proširio se u VI. i V. st. pr. Kr., osobito na Kreti i Siciliji; odjek orfizma nalazi se, počevši od V. st. pr. Kr., kod Aristofana, Platona i Aristotela. Razvio je vlastitu teogoniju, kozmogoniju i mistične obrede inicijacije i čišćenja. Fanes (ili Protogon), dvospolno biće i Niktin otac, stvorio je Sunce i Mjesec. Mit o Dionizu, božanskom sinu Zeusa i Perzefone, kojega su ubili titani, simbolizira postanak čovjeka iz dvojakoga počela: božanskoga (dionizijskoga) i grješnoga (titanskoga). Budući da je čovjek rođen iz pepela titanâ, koje je munjom pobio Zeus, ljudska je duša zatvorena u tijelu kao u tamnici zbog krivnje prapočetnoga zločina koji su počinili titani. Zbog toga se duša može osloboditi iz tjelesne tamnice tek nakon mnogobrojnih uzastopnih reinkarnacija (metempsihoza), pošto se očisti propisanim postom, askezom i moralnim životom, redovitim čišćenjem u misterijima i inicijacijom. Zato su sljedbenici orfizma – orfici prakticirali vegetarijanstvo i nisu prinosili životinjske žrtve; imali su vlastita groblja, uz pokojnike su stavljali pločice s natpisima, koje su im trebale olakšati put u vječni život. Orfizam je produbio starogrčku religiju tjeskobnim pitanjem o podrijetlu zla, snažnim osjećajem krivnje, božansko je shvatio kao izvor postojanja i individualizirao je čovjekovo spasenje. Utjecao je na grčku filozofiju, osobito na pitagorizam, platonizam i neoplatonizam.
2. Smjer u francuskom slikarstvu početkom XX. st., zasnovan na kubizmu i futurizmu. Naziv orfizam (ili orfički kubizam) prvi je upotrijebio G. Apollinaire (prema svojoj poemi o grčkom junaku Orfeju) u povodu izložbe osnivača orfizma R. Delaunaya u Berlinu 1913., koji je na svojim apstraktnim slikama boji dao punu samostalnost (ciklus Simultani krugovi, 1912). Glavni su predstavnici orfizma S. Delaunay Terk, F. Picabia, F. Kupka i J. Villon. Znatno je utjecao na njemačke slikare, posebice A. Mackea, F. Marca i P. Kleea; po dominaciji boje kao glavni sredstva likovnoga izraza najavio je apstraktnu umjetnost.
